Planinu će pomjeriti samo onaj koji je u početku pomicao kamenčiće

11836699_1030442163641086_8925036953025078439_n
Photo by Maja Topcagic

Puno ljudi živi jednu stvarnost, a mašta o nekoj potpuno drugoj.
Iz nekog razloga uvijek biraju sigurnost utabanih puteva, dok im one istinske želje tako snažno pritišću srce da na kraju svog uzalud potrošenog života jedino tugu nose u naslijeđe.

Promjena boli. Trga naše korjenje iz udobnih sigurnih malenih posuda za cvijeće i baca na nepredvidljiva i nepoznata nam polja. Da kako god znamo pronađemo plodno tlo koje će da prihvati naše ustrašeno korijenje. I to nas plaši, zar ne? 

Potrebno je ogoliti se. Prepustiti se. Riskirati neuspjeh.
A nikako da shvatimo da neuspjeha zapravo nema. Ima samo različitih ishoda koje mi, jedva čekajući da sami sebe iskritiziramo, rado nazovemo neuspjesima jer se ne podudaraju sa onim što smo zamislili u svojoj ludoj glavi.
Baš uvijek, taj se neuspjeh s vremenom pokaže kao najbolje riješenje s obzirom na okolnosti u kojima smo bili.
Kroz svoj sam život prošla kroz brojne promjene, drastične promjene. I svaka je uvijek imala sličan put sazrijevanja.

Prvo bi je ignorirala.
Ma ne trebaš mi, pusti me, produži dalje, dobro mi je ovako!

Zatim bi znatiželjno kružila oko nje, poput mačke oko svog potencijalnog plijena.
Što mi nudiš ako te prihvatim? Isplatiš li mi se? Jesi li odveć bolna, trebam li te zaista?

Potom bi prihvatila činjenicu da je neizbježna koliko god bila bolna. Jer da mi nije potrebna ne bi me opsjedala, ne bi me stalno gurkala i podsjećala na svoje postojanje.
Ok, znam, trebaš mi, al svejedno te mrzim ovaj tren znaš?  Nisi li mogla pričekati bar malo? Godinu, dvije, tri? Dok se moja kukavičja duša ne odluči svojim drhtavim i klimavim nogama napraviti taj prvi korak…

Konačno prihvatila bi i nju samu. Znajući da ću bez  obzira na sve jedino tako pronaći svoj mir. Jedino tako biti sretna. Razvijajući se, slušajući svoje najdublje težnje, prilagođavajući svoju svakodnevnicu njima, dozvoljavajući im da me mijenjaju, učine idealnim temeljnom na kojem će da konačno procvjetaju moji snovi.

Divno je gledati kako se sve polagano mijenja od onog trenutka kad donesemo odluku i poduzmemo prvi korak prema promjeni koja vodi ostvarenju naših snova i želja.

IMG_20160717_100436Zadnjih godinu dana aktivno pišem. Iako je to bilo nešto što sam željela još od davnih srednjoškolskih dana, fizički se nisam tim bavila.
Moja energija je bila usmjerena na potpuno druge stvari, često nebitne i trivijalne, dok su želje mog srca bile utopljene u blatu svakodnevnice.
A godine su letjele. Prebrzo i u neskladu sa mojim duhom koji se i dalje etiketirao jedino i isključivo piscem. Da me netko povukao za rukav, zaustavio i upitao; što si dobroga zadnje napisala, objavila, na bilo kakav način sudjelovala i razvijala tu svoju strast koju voliš, nastao bi muk. Tajac.
Jer je moj duh živio u neskladu sa blatom svakodnevnice, nesvjestan kako ga ona izjeda, proždire i uništava. I ono najgore, toga uopće nisam bila svjesna.
Tamo jednog dana, ma budem ja već nešto napisala, to je ono što želim, pa ne može mi to nitko oduzeti, tješila sam se.
Ma naravno da može. Vi sami sebi možete to pravo oduzeti čekajući to nešto da dođe samo od sebe. Da se već nekako posloži, a vas zaobiđe mukotrpni proces promjene.

Ludost: raditi istu stvar iznova više puta i očekivati drugačije rezultate.

Albert Einstein

Ludost je iz dana u dan živjeti isti život, istim navikama omogućavati da redovito dišu, osiguravati im sigurno postojanje i očekivati da ćete jednog dana biti sretni samo zato jer to želite.
Jer vaše srce gaji divne snove i ako se ne ostvare, pa eto, nisu jer niste imali sreće, jer je takva vaša sudbina, jer je život takav. A zapravo, sve što trebaš je udahnuti život nekim novim navikama. Neke drugačije radnje trebaju da ti ispunjavaju dan.

Nedavno sam shvatila da mi se news feed na facebooku drastično promijenio. Umjesto poziva za igrice, nezanimljivih statusa i novinskih tračeva kroz koje sam donedavno nezainteresirano prolazila pitajući se zašto je uopće facebook tako popularan, sad konačno nešto zanimljivo i pročitam.
Gle čuda, ja sam bila ta koja je trebala izabrati što ću tamo gledati. Eliminirati bespotrebno i fokusirati se na teme koje me interesiraju. Lajkati nešto što do tada nisam, otkriti neke nove meni više slične ljude i organizacije i početi pratiti njihov rad. Te sitnice su dovele nove ljude u moj život, nova iskustva, nove ideje.

Tako to krene. Od sitnica. Danas sitnica, sutra jedan potpuno drugačiji život. Znate li da sitnicama doslovno mijenjate svoj svijet? Polagano puštate tu promjenu koje se strahovito bojite u svoj život.

Sitnica po sitnica i onda jednog dana shvatiš da si potpuno promijenila kompletnu sliku svog života…

Ostajte mi dobro,
Brankica

Napomena:
Naslov posta “Planinu će pomjeriti samo onaj koji je u početku pomicao kamenčiće” je divna mudrost koja potječe iz Kine.

7 misli o “Planinu će pomjeriti samo onaj koji je u početku pomicao kamenčiće

  1. sashkonela

    Divan i poetican pogled na vaznost prihvatanja promena. Slicno je i sa konfliktima. Kada ljudi uporno ne iznose svoj stav, da se slucajno ne bi sukobili sa nekim i da ne bi nastao konflikt. Iz svake promene mozemo izaci kao Feniks. To sve zavisi od toga kako na tu promenu gledamo, da li joj dozvolimo da se desi i da li joj dozvoljavamo da nas nesto nauci.

    Liked by 1 person

  2. Jako mi se sviđa kako si ovu široku i kompleksnu temu uspjela jako dobro opisati i sročiti u pisane riječi … jer smatram da to nije bilo lako. Pisati o promjeni i o svemu što čovjek prolazi u tom procesu, kao i o tome zašto je to dobro za nas – to nije lako zato što to najčešže zvuči apstraktno. Zato svaka čast na svemu što si napoisala, jako je dojmljivo. A i sama sam iskusila prije par godina jednu veliku promjenu na koju sam se odvažila (u međuvremenu ih je bilo još nekoliko, ali nešto manjeg intenziteta, no također bitnih za moj život) gdje sam imala priliku svjedočiti koliko koristi mi je to donijelo. Nije bilo lako proći kroz tu bol, koja nije ništa drugo nego odvajanje od starih navika i načina razmišljanja. Nije bilo lako niti vjerovati da će sve biti ok i da će se stvari posložiti onako kako je to najbolje za mene. Tek sada, nakon tih par godina, vidim da je to bila najbolja svjesna promjena koju sam si mogla priuštiti, iako nije bilo lako niti donijeti tu odluku, niti prolaziti kroz sva stanja koja su se putem čistila. Ono što me vodilo bila je misao i strah da ćupred kraj života shvatiti da sam cijeli život živjela nečije tuđe želje i stavove, a ne svoje. Da sam sve radila zbog drugih, a ne zbog sebe. KAd sam to shvatila bilo mi je jasno da trebam napraviti drastičnu promjenu. Sada kad sam to riješila, počela sam primjenjivati upravo ovo o čemu ti pišeš – malim koracima, sitnicu po sitnicu i kroz neko vrijeme novi ishod ❤

    Liked by 1 person

  3. Draga Slavenka, sve si tako dobro opisala; zašto boli, kako je potrebno vrijeme da bi uvidjela koliko se i na koji način promjena isplatila…a tek življenje tuđih želja i snova…ma, kad te čitam, kao da vidim staru sebe.
    Hvala što si navratila i ostavila ovako divan komentar ❤

    Sviđa mi se

  4. Pingback: 10 navika koje život čine sretnijim  – Brankica Stanić

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s