Poznaješ li vrijednost tišine?

Poznaješ li vrijednost tišine?

Ne volim buku. Nikad nisam. Onu konstantnu, naravno.
Ponekad je dobrodošla, ponekad zabavna, ponekad prijeko potrebna.
No, ako se ne smjenjuje s periodima tišine, gdje sama sa sobom puniš baterije svoje duše, vršiš inventuru osjećaja, odbacuješ one loše, stare, iznošene i prerasle sa novim, mladim i nevinim poput dječjeg osmijeha, spremnih da znatiželjno propitkuju tvoje granice, koja joj je svrha?

Buka me čini nervoznom, od buke ne razmišljam jasno, buka me uvijek odvlači od onoga što je bitno, privlačeći pažnju na sebe, svoje glasne, nepotrebne vibracije stvorene samo zbog jedne stvari. Ometanja onog glasića ispod koji tiho ali konstantno priča puno bitnije priče od sveprisutne i danas, sve poželjnije buke.

Kako ljudi samo mogu biti bučni!Toliko glasni da ne vidiš baš ništa, osim onoga što su ti oni kroz tu silnu buku odlučili prezentirati.
Djeluju snažno, samouvjereno, dok su sve oči uprte u njih, dok pljene pozornost svojom pojavom, točnije bukom.
Mogu se skrivati iza jako dobrog smisla za humor ili pak mogu biti poznati po svom cinizmu i sarkazmu, brbljavom stavu kojim poručuju ja znam, vjeruj mi.

 Oh, znam. Za mene su oni najglasniji zapravo oni najslabiji.

Oni najaktivniji, u smislu jurnjave po cijeli dan sedam dana u tjednu, zapravo najpasivniji. Jer jedino što čine je da bježe, od sebe, onoga što jesu, puštajući prljavom rublju da se gomila. Oni najdruštveniji, s hrpom prijatelja oko sebe, s mobitelom u rukama koji neprestano zvoni, sa nemirnim očima koje šaraju svuda, tražeći sljedeću žrtvu koja će im pažnju usmjeriti na baš sve osim na ono što ih duboko iznutra kopa i mori.

Poznavala sam jednom jednu djevojku koja je bez prestanka bila u pogonu.
Nosila je masku vedre, vesele, društvene osobe sa sarkastičnim smislom za humor.
Bila omiljena u svakom društvu, neprestano je pričala,  trčala s jedne kave na drugu, s jednog zbivanja na drugo, od jedne distrakcije do druge.

Jednom, dok smo sjedile na kavi, koja se polagano približavala svome kraju, a ona postajala blago nervozna, švrljajući svojim nemirnim očima svuda oko sebe, cupkajući nogom i provjeravajući zaslon mobitela svako malo, upitala sam je:
Miruješ li ti ikad?
Zbunjeno me pogledala na tren pa se nasmijala.
A što da radim sama sa sobom? Mislim da bi poludjela….zamisli samo kak je to dosadno…

Zaboravila sam joj reći da ne možeš poludjeti voljeći sebe. Naše prijateljstvo nije potrajalo. Obje smo jedna drugu činile nemirnom. 

Nju moje tišine, mene njene buke.

Brankica

 

2 Comments

  1. Odličan tekst! I da … poznajem vrijednost tišine, toliko da ne mogu zamisliti dan bez nje, u mom slučaju barem početak dana jer mi je tada najpotrebnija. Sviđa mi se kako si napisala: “…ne možeš poludjeti voljeći sebe.” ❤

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s