Koliko uvjetujete svoju slobodu?

Koliko uvjetujete svoju slobodu?

Vjerujemo da smo slobodni. Da činimo što želimo. Kad želimo. S kim želimo.
Hm. Jesmo li zaista?
Kad ste zadnji put učinili nešto a da to nije bilo uvjetovano nečim?
Ako ti napraviš ovo, ja ću ono.
Kad bi učinio to i to, voljela bi te.
Kao nikog prije.
Ako učinim ovo, moći ću konačno ono.
Kad napravim ovo, bit ću sretna.
Kad učinim ono, bit ću zadovoljna…
Uvjeti. Gomilamo ih poput djece svoje igračke. Bez smisla, bez pravila, bez potrebe. Samo nek ih ima. Što više to bolje. Dok nam šarenilo boja odvlači pozornost.

Riječ sloboda stalno nam je na usnama, a na svakom koraku  uvjeti određuju naše postojanje.

Kao da smo bez njih poput pasa bez svojih gazdi. Izgubljeni i lutamo.
Od jedne stanice do druge, gonjeni glađu i čistom željom za preživljavanjem.

Da vam ispričam jednu priču…

Bila jednom jedna djevojka. Kose tamne poput ugljena. Očiju svijetlih, nemirnih.
Sjedila bi na pragu svog doma i osluškivala buku koju su stvarala djeca na obližnjem igralištu. Prolaznici na ulici. Automobili na cesti. Osluškivala bi pozorno. Nagnula bi glavu u stranu dok bi tamna kosa u slapovima padala po njenim ramenima, i čekala.
Svoj uvijet. Onaj koji joj je obećavao sreću. Život posut ružama. Jer…uvjet je taj x u jednadžbi koji fali. Pa da se sve posloži i dobije smisao.
Prolazili su dani, mjeseci, godine. Tamnokosa djevojka je i dalje sjedila na istome mjestu, s istom nadom u očima. S ponešto dužom kosom i držanjem koje je odavalo napetost.
Sad već nestrpljivost i onu život me dotukao, iznevjerio…

Na prolaznike je bacala ljutite poglede.Iste su joj i uzvraćali. Dobacivala im ljutite riječi. Istima su je častili. Buka sa obližnjeg igrališta nije više odavala dječju radoznalost, tek nesnošljivu dreku još nesnošljivijih balavaca.
Stvarnost se mjenjala iako je bila potpuno ista. Samo gledana drugačijim očima. Tužnim očima. Razočaranim očima. Očima koje su uvjetovale umjesto da su jednostavno postojale onakve kakve jesu. Očima koje su čekale, umjesto da su djelovale. Očima koje su osuđivale umjesto da su razumjele. Očima koje su bojale svijet sebičnim bojama. Onim premazanim prevelikim očekivanjima i premalim ulaganjima.
U sebe. Svoju bit.
Da je upitate, gorljivo bi obranila svoju slobodu, nesvjesna da je poput mnogih prokockala svoje pravo izbora.
Sve što ovaj tren jesmo rezultat je onoga što smo nekoć sjedeći na trijemu uvjetovali. Ovisno o ishodu, takvo nam je i ponašanje.
Ako je van naših očekivanja tužni smo, ljutiti, razočarani, tražimo krivca.
Ako smo pak sretni, veseli, poletni, ni tad često ne znamo stati. Grčevito tragamo za načinom da zatočimo sreću. Pospremimo je kao đem u teglicu i čvrsto stegnemo poklopac. Da se ne pokvari. Jer nekako ćutimo da ima rok trajanja. Prekasno shvatimo da od pustih kalkulacija zaboravljamo živjeti.
Robujemo svojim uvjetima, uvjereni das mo slobodni. Jesmo li zaista?

Možeš li…
Ne uvjetovati.
Pozdravljati promjene.
Pomicati granice.
Praštati sebi i drugima.
Prihvatiti potpunu odgovornost za svoj život.
Biti zaista slobodna.

Ostajte mi dobro,
vaša Brankica

Jedna misao o “Koliko uvjetujete svoju slobodu?

  1. Pingback: Godina dana bloganja! – Brankica Stanić

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s