Koliko uvjetujete svoju slobodu?

Koliko uvjetujete svoju slobodu?

Vjerujemo da smo slobodni. Da činimo što želimo. Kad želimo. S kim želimo.
Hm. Jesmo li zaista?
Kad ste zadnji put učinili nešto a da to nije bilo uvjetovano nečim?
Ako ti napraviš ovo, ja ću ono.
Kad bi učinio to i to, voljela bi te.
Kao nikog prije.
Ako učinim ovo, moći ću konačno ono.
Kad napravim ovo, bit ću sretna.
Kad učinim ono, bit ću zadovoljna…
Uvjeti. Gomilamo ih poput djece svoje igračke. Bez smisla, bez pravila, bez potrebe. Samo nek ih ima. Što više to bolje. Dok nam šarenilo boja odvlači pozornost.

Riječ sloboda stalno nam je na usnama, a na svakom koraku  uvjeti određuju naše postojanje.

Kao da smo bez njih poput pasa bez svojih gazdi. Izgubljeni i lutamo.
Od jedne stanice do druge, gonjeni glađu i čistom željom za preživljavanjem.

Da vam ispričam jednu priču…

Bila jednom jedna djevojka. Kose tamne poput ugljena. Očiju svijetlih, nemirnih.
Sjedila bi na pragu svog doma i osluškivala buku koju su stvarala djeca na obližnjem igralištu. Prolaznici na ulici. Automobili na cesti. Osluškivala bi pozorno. Nagnula bi glavu u stranu dok bi tamna kosa u slapovima padala po njenim ramenima, i čekala.
Svoj uvijet. Onaj koji joj je obećavao sreću. Život posut ružama. Jer…uvjet je taj x u jednadžbi koji fali. Pa da se sve posloži i dobije smisao.
Prolazili su dani, mjeseci, godine. Tamnokosa djevojka je i dalje sjedila na istome mjestu, s istom nadom u očima. S ponešto dužom kosom i držanjem koje je odavalo napetost.
Sad već nestrpljivost i onu život me dotukao, iznevjerio…

Na prolaznike je bacala ljutite poglede.Iste su joj i uzvraćali. Dobacivala im ljutite riječi. Istima su je častili. Buka sa obližnjeg igrališta nije više odavala dječju radoznalost, tek nesnošljivu dreku još nesnošljivijih balavaca.
Stvarnost se mjenjala iako je bila potpuno ista. Samo gledana drugačijim očima. Tužnim očima. Razočaranim očima. Očima koje su uvjetovale umjesto da su jednostavno postojale onakve kakve jesu. Očima koje su čekale, umjesto da su djelovale. Očima koje su osuđivale umjesto da su razumjele. Očima koje su bojale svijet sebičnim bojama. Onim premazanim prevelikim očekivanjima i premalim ulaganjima.
U sebe. Svoju bit.
Da je upitate, gorljivo bi obranila svoju slobodu, nesvjesna da je poput mnogih prokockala svoje pravo izbora.
Sve što ovaj tren jesmo rezultat je onoga što smo nekoć sjedeći na trijemu uvjetovali. Ovisno o ishodu, takvo nam je i ponašanje.
Ako je van naših očekivanja tužni smo, ljutiti, razočarani, tražimo krivca.
Ako smo pak sretni, veseli, poletni, ni tad često ne znamo stati. Grčevito tragamo za načinom da zatočimo sreću. Pospremimo je kao đem u teglicu i čvrsto stegnemo poklopac. Da se ne pokvari. Jer nekako ćutimo da ima rok trajanja. Prekasno shvatimo da od pustih kalkulacija zaboravljamo živjeti.
Robujemo svojim uvjetima, uvjereni das mo slobodni. Jesmo li zaista?

Možeš li…
Ne uvjetovati.
Pozdravljati promjene.
Pomicati granice.
Praštati sebi i drugima.
Prihvatiti potpunu odgovornost za svoj život.
Biti zaista slobodna.

Ostajte mi dobro,
vaša Brankica

3 Comments

  1. Dok ovo čitam našao sam sebe u svemu napisanom i sve mi izgleda sivo i sa tjeskobom i strahom pa se često krivim zašto je to tako, gdje je tu kraj tome i da li je u biti sa mnom sve u redu što gledam na sve drugačije od drugih i što osjećam tako intenzivno sve osjećaje i povrede drugih i od drugih.
    Sjećam se i jednog dječaka koji je na život gledao jednostavno, spontano , sa veseljem i sa oduševljenjem i divljenjem prema svom životu i svi problemi su izgledali tako daleki i lagani kao neki topli ljetni povjetarac koji miluje lice no život podaren od Boga na kojem sam Mu zahvalan je za mene imao učenje i još učim i sad tek vidim koliko sam tog dječarca zaboravio samo kako bi ugodio drugima i pravilima društva i jednostavno se bojim slušati sebe jer mi slušanje sebe izgleda kao svijet vilenjaka i nestvarnosti i naučio sam bježati od njega jako i brzo poput nekakve bijesne mačke i zanemarivati ga.
    No polako shvaćam da taj dječak jedini zna tko sam ja i što sam ja zapravo, koliko mi god to zvučalo nestvarno. On ima ključ koji me može osloboditi iz zatvora koji sam tako fenomenalno napravio sa najčvršćim materijalima i tamnim neprobojnim staklima i čelikom koji se ne da prepiliti. U dubini sam uplakan i neshvaćen i čitajući ovaj tekst vidim koliko sam u biti uvjetovan. Ja u biti za drugo ne znam nego uvjek radim nešto jer to zbog nečega moram, a ono što stvarno trebam raditi ne znam jer oduvjek imam neki osjećaj da manje vrijedim od drugih i od malih nogu su me drugi i ja sam prekidali u davanju smisla ovom životu i osjećaju bezbrižnosti i kreativnosti stvarajući od života bodljikavog zmaja koji sve proždire i prema kojem je otpor uzaludan. Ali negdje je još uvjek taj dječačić i čeka da ga netko ohrabri, pomiluje i da mu mogućnost da se nekako izrazi u onome što voli i da kaže što osjeća. Još uvjek je negdje slika svijeta gdje su svi dobronamjerni, gdje nema manipulacija i iskorištavanja drugih, gdje nema konflikata svađa i strašnih događaja i gdje je priroda netaknuta. Ali taj dječak je naučio i to da je stvarno ljubav jedina istina i Božja vrlina i da kad imamo dovoljno ljubavi za sebe i za druge možemo sve i svijet se pretvori opet u ono lijepo bajkovito mjesto koje je dječaku stvarno, a našim uvjetovanim maskama nestvarno. Rađamo se svi sa bezgraničnom ljubavi no tu je i životna škola koja se mora proći i to je Božja pravednost jer svatko ima svoju životnu školu koja je nekad lakša, a nekad teža no na kraju kad isprobaš i tu patnju i bol koja je u biti učiteljica koju treba prigrliti isto s ljubavlju što uopće nije lako jer nas uči i skupiš dovoljnu hrabrost da to učiniš i predaš potpuno Dragome Bogu sa ljubavlju, shvatiš te bolne osjećaje i prestaneš se odupirati i bježati životu i svojem dječaku ili curici u sebi te ga ili ju zagrliš, utješiš i zavoliš ponovno to je po meni oslobođenje i čista ljubav. No to je lagano napisati, ali teže je sprovesti u dijelo zbog svojeg straha od prepuštanja životu tako da se i ja još uvjek borim s tim i nekad je stvarno prestrašno ,ali to je moja životna škola. U biti moramo spoznati sebe i zavoliti sebe jer je ljubav najjača Božja vrlina no u današnje vrijeme to je izazov te zahvaljujem Dragome Bogu na energiji i snazi koju mi daje da prođem sve ovo i koji Me čuva i uči kroz sve ljude i koji mi daje nadu kroz ovakve osobe kao što si ti Brankica koja otvoreno pričaš o svojim osjećajima što je često na Balkanu okarakterizirano kao slabost jer se osjećaje dječaka i curice u nama treba ugasiti ili iskoristiti protiv njega samoga. No na kraju mora biti samo ljubav i svijetlo iz kojega smo krenuli učiti.

    Liked by 1 person

  2. Davore, vaš komentar mi je posebno drag, čitala sam ga nekoliko puta i osim što ste pronašli način da jako dobro izrazite ove često kaotične emocije, vidim da i shvaćate što je ono što nam nudi izlaz. Kao što ste rekli, to je uvijek puno lakše napisati nego sprovesti u djelo, ipak spoznati sve to isto nije lak proces i jednom kad do te spoznaje dođemo, čvrsto vjerujem da možemo kad tad pronaći način da nam to ujedno postane i stvarnost koju živimo.
    Za Balkan se slažem potpuno, vjerujem da je upravo on i razlog što je ovaj blog ugledao svjetlo dana tek kad sam se makla od tamo..
    Svako dobro vam želim.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s