Kako izgleda idealno radno okruženje? Pitajte Irce.

0203a-dsc02347ee

Nedjelja jutro. Oblačno. Vjetrovito. Prohladno. Sjedim ispred prozora svoga stana i promatram predivno zelenilo koje me okružuje i Dublin Mountains u daljini.
11 je sati ujutro no ulice su još uvijek puste, kao i parking obližnjeg shopping centra. Nedjeljni život počinje tek oko 12 sati.
Ovo je moj dom već 10 mjeseci. Proletjelo kao tren, a opet toliko se toga dogodilo da mi život prije dolaska ovamo izgleda nestvarno poput sna, kao da se odigrao godinama prije.Osjećam se dobro ovdje. Ritam života je potpuno drugčiji nego u Hrvatskoj, ritam koji meni sasvim odgovara, nekom je možda nezamisliv.
Različiti smo. Svatko će tamo gdje su njemu slični. S tom bi rečenicom trebale stati sve one suvišne prepirke koje naš narod naveliko prakticira u zadnje vrijeme. Kako uzalud potrošena energija.

Uvjeravati nekoga u nešto. Čemu? Jel ti dobro? Je. Pa nije li to najbitnije? Nekom drugom nije? Pusti ga da se traži, nađe sebi slične. Nije život tako kompliciran, kako ga mi ljudi volimo zakomplicirati. Što iz čiste dosade, što iz nesposobnosti da prihvatimo da svatko ima svoj jedinstven put.

Budim se svako juto u 6, moj Noa diktira buđenje. Radim od 9 do 6 svakog dana, osim vikenda. Ne ostaje mi mnogo od radnog dana. I priznajem u početku mi je bilo pomalo teško naviknuti se na to. Radnom vremenu u Hrvatskoj dajem veliki plus. No, s vremenom se jednostavno desi taj klik u kojem shvatiš da je sve do tebe i tvoje sposobnosti da organiziraš svoje vrijeme.
U Hrvatskoj sam svoje slobodno vrijeme često nepotrebno rasipala ne čineći zapravo ništa kvalitetno ni inspirativno. Poput višesatnog blejanja u televizijski ekran ili sjedenja u kafiću ispijajući treći makijato za redom i slušajući konstantno ista sranja. Ovdje to ne činim, jer mi je moje slobodno vrijeme odveć dragocijeno da bi ga tratila na nebitne stvari.
Radim neka 4 mjeseca. Ni dana nisam ostala duže, ni dana nisam provela preopterećena obvezama, osjetila stres od svojih nadređenih. Za razliku od Lijepe Naše gdje se od jednog radnika očekuje da radi za još najmanje dvojicu, ovdje to nije slučaj. I to je naprosto divan osjećaj. Sjećam se koliko sam samo puta u Hrvatskoj posao donijela doma. Jadala se mužu, otišla s prijateljicama na kavu i pričala samo o problemima na poslu, o nepravdi, o nebuloznim očekivanjima. Nisam to ovdje nijednom napravila. Nije bilo potrebe.
Istina je. S Ircima je lijepo raditi. One priče da su lijeni i stalno kasne ne drže baš vodu. Čisto generaliziranje. Naravno da ima i takvih, a opet gdje ih nema? Ugodni su kolege, nemaju problema sa odavanjem priznanja, otvoreni su, opušteni, ne vrše pritisak.Vole tračati, kao i većina ljudi. U kantini, na pauzi često čuješ tko je, kada, gdje, s kim, kako i zašto.Neki su druželjubivi, neki nisu. Neki ti žele pomoći, neki ne. Neki te doživljavaju kao prijetnju jer im kradeš sate, neki ne.
Naime, u Dublinu nije tako teško naći posao, koliko je teško dobiti puno radno vrijeme. Velika većina nudi ugovor na 20 sati, ( kad je trgovina u pitanju ) što zapravo znači da ako ima potrebe možeš raditi do 40 sati, no ako nema ili ako nemaju od tebe baš velike koristi, radiš svoj minimum po ugovoru, dakle onih 20 sati.Tu dolazimo do one divne stavke koju Irski poslodavci prakticiraju: priznaju tvoj rad i trud. Jesi dobar? Jel se trudiš? Dobit ćeš i full time i ugovor na neodređeno, povišicu i priliku za napredovanjem neovisno o tome jesi li u firmi 3 mjeseca ili 3 godine. Nema one tek si došla, kakva prava ti očekuješ? Svakome prema zasluzi. Meni je to divno.
I nemojte, molim vas, vi koji tek dolazite uzeti ovu izjavu kao sveto pismo i kad naletite na lošeg poslodavca kriviti laži koje se šire po internetu. Ovo je moje iskustvo. Mogu ga poduplati sa iskustvima bliskih mi ljudi koji su doživjeli isto. Mogu ga umanjiti sa groznim poslodavcem kod kojeg sam imala priliku odraditi jedan probni dan i kod kojeg na svu sreću nisam ostala. I dan danas, 4 mjesca poslije, isti mu oglas stoji na vratima. Ne bi me čudilo da horda ljudi u potrazi za poslom kod njega odrađuje probne dane.Počela sam s ugovorom od 20 sati, sad imam puno radno vrijeme. Počela sam sa svakakvim smjenama i radnim vikendima, sad radim samo prve smjene i vikende sam slobodna. Počela sam kao prodavač, sad sam voditelj visual tima. Još se neke promjene odvijaju, no o njima tek kad se izrealiziraju.

Ni u jednom trenutku nisam osjetila ikakav otpor spram toga što sam stranac, žena ili netko tko je tu zaposlen svega 4 mjeseca. Nisam bila procjenjivana po svom izgledu, plavoj kosi, svojim godinama, bračnom statusu, broju djece. Sve ovo nabrajam jer sam sve ovo nažalost imala prilike osjetiti u Hrvatskoj. Jedino što se gleda je moj rad. Nije li smiješno da se prema svojima, u svojoj domovini, ponašamo kao kakvi stranci, dok nas netko tko nam zaista je stranac prihvaća i spram nas gaji daleko manje predrasuda od nas samih?

Primjećivao se moj trud i u Hrvatskoj da se razumijemo. Ipak, nikad na način na koji sam to doživjela ovdje. Kod nas nažalost profesionalizam nije baš na cijeni. Tko je s kim dobar, tko se kome sviđa ili ne, često su kritetiji daleko bitniji od same poslovne učinkovitosti. I onda postaneš svjedokom kako svjetski poznate firme u rukama naših ljudi postaju nepodnošljiva mjesta za rad. Iz dana u dan samo slušaš ljude kako se žale. Stopiš se s negativizmom, postaneš ravnodušan i samo ideš kao po ravnoj crti. Ide to do neke mjere. Čovjek kad tad pukne, barem bi trebao. Nitko ne bi trebao prihvaćati nezadovoljstvo kao svoje prirodno okruženje.

Ostajte mi dobro.

Vaša Brankica

5 Comments

  1. Bog,citam redovno tvoj blog,u teskoj sam situaciji i neimastini i mislim da cu sama krenuti u potragu za poslom,iako imam sina od 2,5god i muza pa me zanima moze li se brzo naci kakav posao,nisam izbirljiva samo zelim raditi i normalno zivjeti?Hvala.

    Sviđa mi se

  2. Bok, ti si znači došla sa radnim iskustvom u prodaji?
    Pitam se dal ima smisla završiti one njihove edukacije, koje nude na stranicama za posao, platiš za certifikat nekih 500€ (možeš i online položiti).. kolko se to gleda, se može nać posao po certifikatu ili je njima važno samo iskustvo….. dal bi znala? Hvala ti puno na odgovoru.

    Sviđa mi se

  3. Pozdrav. Ja i moja djevojka smo također napustili HR (Viroviticu) prije mjesec dana s time da je ona prethodno dobila posao preko oglasa na internetu, posao njegovateljice a ja je pratio na blef. Zavrsili smo u jednom malom gradiću zvanom Newcastle West nedaleko Limericka(udaljen 3 sata voznje autom od Dublina) gdje smo nasli stan u samom centru za 450 eura mj. Ja sam odmah drugi dan krenuo u potragu za poslom i podjelio svih 15 zivotopisa koje sam iskopirao jos kod kuce pa samo kemijskom kasnije pridodao Irski broj. Nakon toga prosla su 2 jako teska dana puna iscekivanja i eto ga prvi poziv! Dobio sam posao u jednom restoranu. Proslo je jos 2 dana i evo ga i drugi poziv! Dobio sam jos jedan posao u trgovackom centru(a tako mali je gradic).Ja sam ih oba prihvatio svaki zasebno kao part time i u svakome radim po 20 sati tjedno sto cini puno radno vrijeme od 40 a to je ono sto sam htio. Ok da nebude sve savrseno moram rec da smo jos prefrisko ovdje i nostalgija i familija i sve nas to sad jako muci ali borimo se i svaki dan nam je nova pobjeda. Eto samo sam htio napisati nas primjer. Hvala na tekstovima vrlo su ohrabrujuci i samo nastavi pisati!

    Sviđa mi se

  4. Ja sam pročitala blog u cugu i vraćala se po nekoliko puta na ono što me posebno interesuje. Dakle, uradite to i vi, pa ćete dobiti odgovor na pitanje. Sretno! 🙂

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s