Prilagodba i njene nuspojave

a6ac7-dsc09869

Prošla su dva mjeseca od našeg dolaska, odnosno Noinog i mog. Tonći broji nešto više. Najgore je prošlo; taj ponekad tako naporni proces prilagodbe. Odricanje od nekih starih navika, prihvaćanje novih. Zvuči poput novogodišnje odluke. Pa skoro da i jest.
Oduvijek sam se smatrala osobom koja voli promjene jer ih prije svega smatram prilikom za rast i razvoj. Nikad nisam razumjela ljude koji dugi niz godina tapkaju na jednom mjestu unatoč nezadovoljstvu koje osjećaju.
Vjerovatno postanu robovi dobrih starih navika, poput nošenja udobnih starih tenisica koje ti je mrsko zamjeniti novim jer tko će čekati dok se razgaze i trpit žuljeve?
Ovaj put i meni ih se bilo teško riješit. Dođe to valjda s godinama. Nebrojeno sam puta uzdahnula i pomislila da si ostala sad se ne bi morala s tim zajebavat. Počevši od banalnih sitnica poput oštrog brašna koje u Irskoj naprosto ne postoji, čak ga ni google translate ne prepoznaje, do Noine teže prilagodbe na novu okolinu.
Vjerujem da će proći još dosta mjeseci prije nego budem mogla realno ocjeniti Irsku, jer toliko toga još treba vidjeti, upoznati i doživjeti, za sada samo skupljam pluseve i minuse. Susreti s Ircima i dalje su pozitivni. Ljudi su jednostavno ljubazni, susretljivi, opušteni i spremni pomoći. Nađete li se negdje u pregrađu gdje je ritam manje užurban nego u centru grada, prođete li ulicom pokraj nekoga i pogledate ga u oči, pozdravit će vas, kimnuti glavom, nasmješit se. Uđete li u lift učinit će isto. Po tome odmah prepoznam tko je stranac, oni su mnogo oprezniji, suzdržaniji, spuštaju pogled, procjenjuju vas ispod oka, osjećaju se nesigurno jer su daleko od mjesta koje su veći dio svog života zvali domom. Osim onih koji su tu već godinama, oni poprime irska obilježja.
Kod kruga naših ljudi koje sam imala prilike ovdje upoznati primjećujem iste početničke nedaće.

539bd-dsc09899
Smještaj je i dalje na popisu najnezahvalnijh stvari, cijene rentanja vrtoglavo rastu, sad su i veće nego prije tri mjeseca kad smo mi tražili smještaj.
Prvi poslovi. Često su part time. Često za minimalnu plaću. Često bez pisanog ugovora (ovdje vrijedi i takozvani usmeni ugovor koji je pravno gledano jednako obvezujući kao i pisani, no teško je dokaziv u slučaju bilo kakvih problema sa poslodavcem). No šutite i trpite jer su prva zaposlenja samo prva stepenica prema vašem uspjehu. Bez prethodnog irskog radnog iskustva jednostavno ste prisiljeni odtrpit neke stvari. Dobra je stvar što su poslodavci skloni nagrađivanju ako im se dokažete kao dobar radnik. Bilo kroz veću plaću, dodatne bonuse, davanje dodatnih poslova koji se ekstra plaćaju…
Loša strana (a i ne mora biti, ovisi kako na to gledate) je što krećete od nule u apsolutno svemu. Nakon određenih statusa koje ste imali u lijepoj našoj ma koliko oni mali ili veliki bili, ovdje ste jednostavno nitko i ništa.

Potrebno je vrijeme da postignete neke osnovne stvari. U suštini to nije loša stvar jer imate priliku nanovo izgraditi sva ona područja na kojima ste prije fulali i smatrali ih svojim nedostatkom, no iziskuje određena odricanja, prije svega oduzima vam udobnost i sigurnost koju vam pružaju utabani putevi.

Lakše i brže će te se snaći ako nemate djece. Obitelj prolazi kroz nešto duži proces. Smatram da je zapravo najnezahvalnije živjeti ovdje sa djetetom mlađim od tri godine. U smislu profesionalnog razvoja oba roditelja. Jer su vrtići skupi i naprosto tjeraju jedno od roditelja da budu doma. No i to ima svoje rješenje, pa ako ništa neće ni dijete vječno biti mlađe od tri godine.
Često me pitate može li se živjeti s jednom plaćom. Može ali…Ovisi kolika je. Ovisi koliko vas je. Ovisi o vašim potrošačkim navikama. Vašem izboru stanovanja. Ovisi da li ste spremni strpljivo i polako graditi svoj novi život ili želite sve sad i odmah. Dakle nema crno-bijelog odgovora. Sve ovisi o svemu. I svakomu.
Jedino što znam je da je u Hrvatskoj bilo naprosto nemoguće živjeti na jednoj plaći. Sjećam se jednog perioda u Hrvatskoj kad smo Tonći i ja ovisili o jednoj plaći. Bilo je pravo umijeće razvući par stotina kuna na cijeli mjesec nakon što bi, ne svi, već samo najbitniji životni troškovi bili podmireni. Neplaćeni su se računi plaćali na eci peci pec, dok su oni koji bi ostajali na hrpi stvarali takav nemir kao da vas netko konstantno progoni…
Ne proživljavam to ovdje. A ovisimo o jednoj plaći. Što dovodi do zaključka dvoje zaposlenih može strahovito puno. Još jedan plus za Irsku.

Neki od vas kažu da je najlakše otići, da treba imati petlje ostati i boriti se, a ne pobjeći čim zagusti. Da, treba imati petlje ostati. Konkretno, imala sam je 30 godina. Koliko bi još trebala? Koliko šansi davati državi koja tvoju upornost ne cijeni? Kojoj puno daješ, a tako malo dobivaš zauzvrat? Poput nezdrave ljubavne veze. Izgleda da je kod nas na cijeni mazohizam. Pati, trpi i guštaj u tome. Jer netko gore to sve vidi. Netko će jednom reći dosta. Jadni Hrvati, dosta su patili, ajmo ih sad malo nagraditi. Aha. Kako da ne. Prilike stvaramo sami. Život kreiramo sami. Koristeći svu raspoloživu pomoć koju nam naše okruženje može pružiti. Ako okruženje ne paše – mijenjaš ga.

Najviše nedostaje obitelj. Bliski prijatelji. Dobra kava. Hrana. Domaći pršut, panceta… Špinat s okusom špinata.
Sreća da postoje poljske i turske trgovine, inače ne bi bilo ni pudinga, ni oštrog brašna, ni kiselog kupusa, a ni mojih sarmi ovog Božića. 🙂 Kad smo već kod Božića i blagdana općenito, oduševilo me ozračje bez iti jedne jedine petarde. Ovdje jednostavno nisu u modi, vjerovatno ih ni nemaju za kupiti. Divota.
Gradski prijevoz je tako dobro organiziran da vam nedostatak osobnog automobila ne predstavlja nikakav problem, zapravo može vam biti samo smetnja. Na raspolaganju su vam busevi, LUAS (tramvaj) i DART (vlak). Kupite li Leap Card, koji je dostupan na brojnim prodajnim mjestima, možete ju koristiti za sve tri vrste prijevoza. Jednostavno uplatite novac na karticu i prilikom putovanja karticu prislonite na za to predviđene aparate gdje vam se automatski skida cijena prijevoza. Ne zamarate se gotovinom, a i prijevoz sa Leap Cardom vas košta jeftinije.

16417-dsc09891
Raznolikost Dublina je nevjerovatna. Kad si priuštite turističko razgledavanje shvatite da izborom svoga mjesta stanovanja prilično možete utjecati na kvalitetu svog života. Od zaista lijepih kvartova i predgrađa, preko osrednjih do onih strahovito loših, prljavih i zapuštenih. Susretnete li se prvo s potonjim Dublin će vam se činiti kao noćna mora iz koje će te željeti što prije pobjeći…
Najbolja strana cijele jedne ovakve avanture je definitivno upoznavanje sebe. Kakvi ste u novim i nepoznatim okruženjima. Kako se snalazite, sklapate nova poznanstva. Koliko ste hrabri, odvažni, uporni kad ovisite isključivo o sebi. I kakav god ishod avantura imala jedno je sigurno, otkrivanje novih stvari, upoznavanje različitih ljudi, učenje i usavršavanje obogaćuju duh i pružaju neprocjenjivo životno iskustvo…
Upravo takvih vam želim mnogo u novoj godini. 🙂

Ostajte mi dobro,
vaša Brankica

 

20 Comments

  1. sa svime se mogu sloziti osim sa dobrim javnim gradskim prijevozom koji je naprosto katastrofa u usporedbi sa bilo kojim u hrvatskoj, a o drugim dobrostojecim EU drzavama da ne pricam. busevi su preinertni, ceste zakrcene s autima (zbog toga busevi i ne stimaju). meni iz northwooda do centra van spice treba 15-20min, za vrijeme spice i preko sat vremena i to samo po sebi govori kakav je kaos. ista situacija kada se putuje iz npr rathminesa (dub6) do centra. LUAS je super ako imas srecu da zivis blizu njega, meni je jako zao sto sjeverni dio grada jos dugo vremena nece dobiti neki dostojan nacin gradskog prijevoza..

    Sviđa mi se

  2. Ma nema problema..
    Ja sam iz Zagreba inace i nisam mislio da cu igdje naici na losiji prijevoz od ZETa a sad kad ovo vidim fali mi ZET 🙂
    Inace sam isao par puta sa LUASom prema iz centra prema Tallaghtu i do Dundruma, nevjerojatno je koliko se brzo dodje..

    Sviđa mi se

  3. Znam da ima razlika u fakultetima, neke priznaju kompletno, a za neke morate polagati razliku predmeta. Najbolje da pitanje postavite u nekoj od grupa na facebooku, tamo sigurno ima ljudi koji će vam moći dati detaljnije informacije.
    Pozdrav i sretno!

    Sviđa mi se

  4. Pozz draga Becks, zeljno očekujem svaki tvoj post prepun preko potrebnih i korisnih saveta. Pogotovo poslednji o irskom slengu.. Zanima me da li možeš da se raspitaš koja je procedura i što mi je potrebno od dokumenata da prebacim kćer u srednju školu u dublinu. Ona u junu završava osmi razred i želela bi tamo da upiše gimnaziju opći smer koja je odlična podloga za svaki faks. Barem je tako kod nas.. Ako bi mogla da me informišeš o tome jer to mi je najveća briga.. Pusa

    Sviđa mi se

  5. Ne samo da je los vec je katastrofalan. Busevima treba puno vremena zato sto ljudi izlaze i ulaze na ista vrata i uz to puno njih jos placa sitnisem pa to sve odugovlaci situaciju. Takodjer, Dublinci su grozni vozaci, spori, inertni, kao babe preko 70 godina! I tako im voze i busevi. A tek kad vam prodje nekoliko buseva i ne stane jer su puni? Onda lijepo na taksi da ne kasnite na posao.
    A drugo, da se u Dublinu ima sto za vidjeti e to bas ne stoji. Jedan od najruznijih gradova Zapadne Europe, s bezlicnom arhitekturom, s losim muzejima i kulturnom ponudom, itd. Jedino ako u zanimljivosti grada racunate na pubove i ispijanje hektolitara piva?!
    Bili ste za Novu Godinu u centru? Jedan koncert koji se naplacuje i niti 'V' od vatromenta. Jadno.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s